Subjektivna procjena razine opaženog napora

Uvod

Već je poznata činjenica da svaki trening producira određenu razinu stresa na organizam sportaša. Ono što je važno je količina implementiranog stresa kroz trening jer premala količina stresa neće u dovoljnoj mjeri angažirati adaptacijske mehanizme koji imaju zadatak podići performanse, dok prevelika količina stresa može izazvati umor, nižu razinu treniranosti, sindrome pretreniranosti i neželjene ozljede. Zato je od neobične važnosti naći pravu mjeru u doziranju opterećenja kako u jednoj trenažnoj jedinici tako i u sklopu cjelokupnog trenažnog ciklusa.

Kontrola treninga

Iz gore navedenih razloga potrebno je kontrolirati treninge putem vanjskih i unutrašnjih opterećenja. Vanjsko opterećenje se procjenjuje putem komponenti treninga što su volumen, frekvencija, gustoća… Kvantificira se u broju izvedenih ponavljanja, vrijeme provedeno u treningu, broj skokova, udaraca, broj prijeđenih kilometara…

Unutrašnje opterećenje se procjenjuje putem objektivnih i subjektivnih pokazatelja. Objektivni pokazatelji odgovora organizma na vanjsko opterećenje su mjerljivi kroz srčanu frekvenciju, razinu laktata u krvi, krvni tlak, razinom nekih hormona u krvi itd., dok su subjektivni pokazatelji nemjerljivi i ovise o individualnom doživljaju sportaša. Interesantna je činjenica da su subjektivni pokazatelji opterećenja točniji pokazatelji akutnog stanja umora od objektivnih pokazatelja. Subjektivni pokazatelji odgovora organizma na vanjsko opterećenje utvrđuju se na način da sportaši ispunjavaju određene upitnike kojih ima mnogo ovisno o autoru koji ih je osmislio.

Odabrani postupak fiziološkog mjerenja može se upotrijebiti u svrhu određivanja napora sportaša tijekom treninga, ali isto tako, u istu svrhu može poslužiti i subjektivna psihološka individualna procjena opaženog napora. Na taj način trener i sportaš dobiju kompletniju sliku odrađenog treninga.

Praksa u kojoj je mjerenje frekvencije srca jedina metoda procjene opaženog napora ne omogućuje cjeloviti prikaz jer ne sadrži komponentu psihološkog opterećenja. Npr. učenje novih kretnih struktura nosi puno veće psihološko opterećenje nego uvježbavanje majstorstva u već usvojenim kretnim strukturama gdje je fiziološko opterećenje veće. Postoje slučajevi u kojima se pokazalo da psihološki pokazatelji imaju veće značenje od fizioloških pokazatelja kao što je slučaj kod dijagnosticiranja pretreniranosti.

Fiziološko opterećenje se tijekom treninga jednostavno mjeri i u trenutku ga je moguće kontrolirati i po potrebi modificirati dok psihološko opterećenje nije moguće tijekom treninga kontrolirati pa čak niti neposredno nakon treninga. Potrebno je da prođe određeno vrijeme, da se sportašu slegnu dojmovi s treninga kako bi „na hladno“ mogao sa sigurnošću ocijeniti razinu opaženog napora.

Transformacija mnogih antropoloških obilježja izravno ovisi o volumenu aktivnosti učenika na satu tjelesne i zdravstvene kulture, koje oni doživljavaju kao fiziološko i psihološko opterećenje. Upravo se zato opterećenje može definirati kao ukupni utjecaj na organizam učenika koji se postiže cjelokupnim odgojno-obrazovnim radom na satu tjelesne i zdravstvene kulture (Findak, 1999.). Ova se konstatacija, jasno, ne odnosi samo na učenike i sportaše mlađih dobnih uzrasta, već se odnosi na sve uzraste i kategorije i potvrđuje važnost uvažavanja i fiziološkog i psihološkog opterećenja.

Gunnar Borgova ljestvica opaženog napora

Gunnar Borg je švedski psiholog koji se među prvima počeo baviti problematikom subjektivnog opaženog napora. Pri tom razvija vlastitu Gunnar Borgovu ljestvicu opaženog napora.

Ljestvica je gradirana vrijednostima od 6-20. Originalno je zamišljena da se brojčana vrijednost množi s 10 i dobije srednja vrijednost prosječne srčane frekvencije tijekom treninga. Primjer, ocjena 15 odgovarala bi 150 bpm.

Ljestvica ostavlja mogućnost i temelji se na sportaševoj sposobnosti procjene uložene količine napora da iznese svoje subjektivno mišljenje o opaženom naporu te da u komunikaciji s trenerom zajednički donesu zaključak o tome je li predviđena razina opterećenja bila odgovarajuća i ispravna za promatrani trening. U trenažnom procesu, prema principu varijabilnosti, različiti treninzi nose različita opterećenja.

Podrazumijeva se da sportaš unaprijed ima određena iskustva u procijeni opaženih opterećenja, a smjernice i upute bi trebao dobiti od trenera kroz razgovor. Percepcija je individualna i specifična od sportaša do sportaša pa je za očekivati da identičan napor neće isto kvantificirati dva različita sportaša. Isto tako, potrebno je da trener poznaje svoje sportaše „u dušu“ kako ne bi manipulirali s ocjenama tražeći sljedeći trening nešto nižeg intenziteta i na taj način sebi olakšali buduće treninge.

Nešto kasnije, Borgova ljestvica se modificira na skalu 1-10 gdje 1 označava minimalni napor, a 10 maksimalni napor. Sportaš točno 30 min nakon treninga subjektivno procjenjuje napor, a taj broj množi se s brojem minuta provedenih na treningu pa se dobiju takozvane arbitrarne jedinice (AJ). Primjer, sportaš je s ocjenom 6 procijenio napor trening koji je trajao 80 min pa je trening iznosio 480 AJ. Na temelju AJ-a određuju se preskripcije za svaki idući trening te je pouzdan temelj u planiranju i programiranju ciklusa i treninga.

Ova je metoda dokazana kao pouzdana jer se uspoređivala s podacima izmjerene frekvencije srca i razini laktata na istim treninzima. Nedostatak ove metode je što na isti način kvantificira treninge malog intenziteta s velikim ekstenzitetom kao i treninge velikog intenziteta s malim ekstenzitetom, a takvi treninzi imaju različiti funkcionalni utjecaj.

Zaključak

Borgova ljestvica opaženog napora korisna je i upotrebljiva metoda u procjeni opaženog napora. Primjenjiva je na svim razinama treniranosti i za sve uzraste i sportove. Alat je to koji daje sigurnost u ispravnost postavki volumena i frekvencije treniranja, a posebno sigurnost u preveniranju sindroma pretreniranosti i mogućih ozljeda koje sportaše i rekreativce udaljuju s treninga.

Literatura

1. Findak, V. (1999). Metodika tjelesne i zdravstvene kulture. Zagreb: Školska knjiga.
2. Sekulić, D., & Metikoš, D. (2007). Uvod u osnovne kineziološke transformacije-Osnove transformacijskih postupaka u kineziologiji. Sveučilište u Splitu, Fakultet prirodoslovno matematičkih znanosti i kineziologije.