Sve o glukozaminu
Glukozamin je aminomonosaharid prirodno nastanjen u ljudskom tijelu kojeg tijelo prirodno proizvodi od strane kondrocita kako bi izgradilo i sačuvalo zdravlje naših zglobova. Glavna svrha glukozamina je stvoriti dugačke lance, glikozaminoglikane (GAG-ove), neophodne za obnovu hrskavice i zglobova. GAG-ovi, znani i kao mukopolisaharidi, su dugi lanci modificiranih disaharida i jedni su od glavnih komponenata proteoglikana (PG-ova). Oni, zajedno s kondrocitima i kolagenom, tvore hrskavicu.
Kondrociti koriste uneseni suplementalni glukozamin za proizvodnju hrskavice, odnosno njezinih komponenata. Četiri glavna tipa glikozaminoglikana (GAG-ova) su: kondroitin sulfat, hijaluronska kiselina, keratan sulfat i manje poznat, dermatan sulfat. Dakle, kao što vidite, kondrociti su odgovorni za sintezu, održavanje i regeneraciju hrskavice. Što imate više glukozamina, vaše tijelo ima i veće šanse umanjiti ili eliminirati bol uzrokovanu insuficijencijom lubrikanata i slabom apsorpcijom naglih udara na vaše zglobove.
Kondrociti imaju dvije metode stvaranja GAG-ova. U prvoj metodi, molekula glukoze biva podvrgnuta fosforilazi (prima fosfatnu grupu), a zatim podliježe reakcijama epimerizacije. U čitavu igru se uključuje i glutamin koji ovom modificiranom šećeru donira aminogrupu. Sintetska reakcija (od strane glutamina) formira molekulu glukozamin-6-fosfat koja se dodatno uključuje u reakcije GAG sinteze. Ovo je „prirodni“ način, ako baš hoćete. Druga metoda je u osnovi „suplementarna metoda“. Ono što podrazumijevam pod tim je da kondrociti upotrebljavaju već oformljeni glukozamin unesen u tijelo iz suplementarnih izvora. Kada glukozamin uđe u kondrocit, počinje se odvijati fosforilaza i formiranje glukozamin-6-fosfata. Iz tog dijela dalje nastavlja svoju prirodnu sintezu.
Zašto nam je potreban glukozamin?
Istraživanja su pokazala da unos glukozamina zapravo stimulira proizvodnju glikozaminoglikana i proteoglikana. Naima, kada glukozamin postane dostupan kondrocitima, moguća je brža proizvodnja vezivnog tkiva jer se u cijelom postupku preskaču čak tri kemijske reakcije, dok ostaje samo fosforilaza za konačno formiranje glukozamin-6-fosfata. Također, kada se glukozamin unese u suplementarnom obliku, zglobno tkivo počinje zacjeljivati, poboljšavajući potencijalnu difuziju glukoze i aminokiselina kroz zglobne čahure i sinovijalne membrane.
Sve to kondrocitima pruža stimulaciju sinteze GAG-ova i PG-ova. Na kraju dana, nedostatak adekvatnog glukozamina rezultirao bi „gašenjem“ esencijalne sinteze GAG-ova. Odnosno, to bi također uzrokovalo prestanak sinteze proteoglikana. To je vrlo vjerojatno vrijeme kada možda primjetite kako vam zglobovi poslije napornog treninga postanu upaljeni ili noge ukočene poslije kardio treninga. Držite se takve filozofije „peri deri“ malo dulje vrijeme i na dobrom ste putu osteoartritisa.
Osteoartritis je stanje u kojem hrskavica postane izlizana, a kosti izložene taranju jedne o drugu. To može biti iznimno bolno i utjecati na zglobove kostiju preko kralježnice, što također može biti vrlo opasno po živce. Suplementacija glukozaminom preporučuje se svakome s osteoartritisom jer se pokazalo da uistinu pomaže u otklanjanju bolova, poboljšava fleksibilnost, a neki ga čak i oslovljavaju ibuprofenom za bolove u kostima.
Što se tiče suplementacije glukozaminom, izdvajaju se četiri moguća izvora glukozamina: glukozamin hidroklorid, glukozamin hidrojodid, N-acetyl glukozamin i glukozamin sulfat. Međutim, od ova četiri, jedino se sulfat i hidroklorid (HCL) preporučuju. Ova dva glukozamina su, u stvari, vrlo slični po svojim učincima, ali je hidroklorid mnogo učinkovitiji jer je bogatiji izvor glukozamina. Dovoljno je samo pogledati postotke čistog glukozamina u ova dva oblika: 83% u HCL-u, a 65% u sulfatu.
Razlog je taj što se kod hidroklorida za vrijeme preparacije dodaje natrij i kalij, dok se kod sulfata dodaje sumpor što na kraju rezultira manjkom glukozamina u tabletama ili kapsula. Ali, nakon oralne konzumacije, glukozamin sulfat se razlaže na glukozamin i sulfatne ione i, kao što sam ranije spomenuo, učinci su praktički isti i na kraju nema veze jeste li se odlučili na hidroklorid ili sulfat.
S druge strane, N-acetil-glukozamin (NAG) pak sadrži 81% čistog glukozamina, što stvara krivi dojam kako je bolji i superiorniji od sulfata. Naime, NAG se drugačije metabolizira od ostalih oblika glukozamina. Umjesto da se apsorbira relativno netaknut, crijevna bakterija ga rapidno razgradi, a ostala tkiva gastrointestinalnog trakta apsorbiraju prije nego što može doći do hrskavice. Neke studije pokazuju pozitivne učinke ovog oblika glukozamina, ali općenito, najbolje ga je izbjegavati zbog slabe iskoristivosti.
Još jedna zanimljiva stvar ide u prilog glukozaminu. Za razliku od ostalih aminošećera, glukozamin se može probaviti i još uvijek zadržati primarne značajke. Na primjer, inzulin kao peptidni hormon, kada bi se uzimao oralno, bio bi razložen na sastavnu aminokiselinu koja bi se iskoristila ili za sintezu proteina ili za energiju. Zato, inzulin vrijedi uzimati samo intravenski. Glukozamin je pokazao da zadržava svoju prirodu unatoč probavi, iako je očito, da bi puno bolji izbor bilo intravensko uzimanje. Ali, takav način je nepraktičan i ne toliko popularan, pogotovo kod ljudi koji se užasavaju igli.
Industrijski, glukozamin se derivira iz hitina, glavne komponente ljuske ljuskaša. Rakovi, školjke i jastozi vrlo su popluaran izbor proizvođača. Iz hitina se uklanja kalcijev karbonat i proteini koji nakon toga prolazi kroz hidrolizu i postaje glukozamin hidroklorid. Ako proizvođač želi napraviti glukozamin sulfat, jednostavno dodaju sulfatnu grupu. Više pravilo, nego iznimka, ali vrlo često će dodati sulfatnu grupu (koju se koristi kao „punilo“) jer to znači i manje troškove proizvodnje.
Nadalje, baš kao što je jednom jedan pametan čovjek rekao: „Otrov ovisi o dozi.“ Ako ste zbunjeni i pitate se odakle sad ovo, odakle ovako nagla promjena tema, moramo reći i da glukozamin ima svoju tamnu stranu. Preciznije, u nedavnim je istraživanjima pokazano kako glukozamin direktno uzrokuje povećani otpor inzulina, smanjenje proizvodnje glikogena u jetri i reduciran prihvat glukoze od strane stanica. Ako ste nesigurni što sve ovo znači dugoročno gledano, dozvolite mi da pojasnim što znači inzulinski otpor. To je ništa drugo nego povećana mjera inzulina potrebna za smanjenje glukoze u krvi (inzulin transportira nutrijente u stanice).
Postoji mnogo načina kako se to može dogoditi, ali je loše jer opterećuje gušteraču, uzrokuje povećano lučenje inzulina i povisuje prosječne vrijednosti glukoze u krvi. Više inzulina može značiti povećani anabolizam, ali može značiti i povećano pohranjivanje masnih naslaga. Zato je glukoza primarno gorivo u tijelu. To nije ništa novo, ali rješavanje neželjenih kilograma može biti vrlo teško.
Još jedan problem leži u tome što može potencirati pojavu dijabetesa tip II što su dokazala i istraživanja proteklih nekoliko godina. Naime, ove studije koriste „kronične“ doze kako bi to ustanovile. Definirajte izraz „kroničan“ kako želite, ali preporučena dnevna doza je 1500 mg za koju je jedno od tih istraživanja pokazalo i dokazalo da ne utječe na povećani otpor inzulina. Dakle, držite se propisane doze i ništa loše vam se neće dogoditi.
Ukoliko je inzulinski otpor uistinu nešto što vas zabrinjava, tada ću vas informirati da je unos inozina (nukleotida, također dostupnog kao suplement) u pozitivnoj relaciji s inzulinskim otporom uzrokovan glukozaminom, tj. smanuje inzulinski odaziv kojeg povisi glukozamin.
Isto tako, nemojmo zaboraviti da je u nekoliko navrata pokazano da glukozamin pomažu u regulaciji razine leptina. Također ću vam reći kako kombinacija EPA GLA, kondroitina, MSM, ulja ribljeg bakalara, đumbirova ulja i ekstrakta koprive može biti jednako učinkovito kao i glukozamin. U stvari, za kondroitin je dokazano da je izvrstan suplement za zglobove.
I na kraju svega, glukozamin je, bez obzira na sve, sjajan suplement za očuvanje i održavanje zglobova. Možda nije jedan od najrazvikanijih, ali definitivno je jedan od najboljih i trebao bi se nalaziti na polici svakog bodybuildera i powerliftera.