Na treningu s… Markom Barićem

Dogovorili smo i posjetili bodybuildera Marka Barića, apsolutnog europskog prvaka iz 2013. na treningu. Kako je prošao trening i što smo doznali u intervjuu, pročitajte u nastavku.

Što bi Marko rekao da vidi da jedeš slaninu? – pitala sam samu sebe.
Reci Marku da si Slavonka, shvatit će i sve će ti biti oprošteno. – odzvanjao je glas u glavi prije posljednjeg zalogaja.

Nadam se da radimo gornji dio tijela – razmišljala sam dok sam se penjala prema XXL-u. Previše je ovo stepenica za proći nakon treninga nogu.
Bio je to moj prvi posjet toj poznatoj teretani u 25. paviljonu ZG – Velesajma.
Prvo što sam primijetila pri ulasku bilo je koliko je ogroman osmijeh njihovih zaposlenika.
Valjda im osmijeh raste proporcionalno sa mišićima. Udobno sam se smjestila za jedan od stolova kafića na samom početku teretane.
Na prvoj pokretnoj traci do kafića trčao je jedan (po mojoj slobodnoj procjeni) nogometaš. Uz traku je stajao gospodin u košulji, cipelama i hlačama koje su se uklapale u taj stil, ali nikako u stil teretane.
Tako sam mogla i ja doći – pomislila sam. Mogla sam gledati Marka dok trenira, postaviti mu nekoliko pitanja, zaključiti koliko je trening težak na temelju vizualnog i bez ikakvih poteškoća sići niz stepenice.
Samo da radimo gornji dio tijela. Neka bude gornji dio.
Kako se Marko približavao stolu, postajalo je sve jasnije da poznaje svaku osobu u teretani, ili barem da svaka osoba poznaje njega.
Bok, Marko! – razvukla sam osmijeh opčinjena atmosferom (možda meni mišići narastu proporcionalno s osmijehom).
Bok, Jelena! – ledeno plave oči zadržale su fokus zaokružene i dalje ozbiljnim licem.
S njim nema šale, prošlo mi je kroz glavu, pa sam odmah prešla na posao.
– Ako bih ti rekla da mi je ovo prvi trening u teretani, koji bi mi savjet dao?
– Pa, savjetujem ti da se dobro psihički pripremiš.
– A ako ti kažem da mi ovo nije prvi trening?
– Pa, i dalje bih ti savjetovao isto.
– Znači, neće biti jednostavno?
– Neće.
Molim te, reci da radimo gornji dio tijela – odzvanjalo je poput jeke u mojoj glavi.
– Između ostaloga, ti si i osobni trener, zar ne?
– Tako je. Među mojim klijentima našli su se Mislav Čavajda, Viktor Drago, Marko Grubnić i mnogi drugi. Radim kao osobni trener u XXL-u i Playu, a već sam neko vrijeme i ambasador za MyProtein, tvrtku za prodaju suplemenata i sportske opreme. Osim toga imam svoj brand LifeWillFit te u regiji održavam seminare, edukacije, motivacijske govore i radionice zdrave prehrane.
– Dugo si u ovom sportu?
– 7 godina.

Sedam godina stvarno nije kratko razdoblje, pogotovo kada to uz treninge znači i zdravu prehranu. Ipak, Marko kaže da njemu to više i nije odricanje jer je to postao njegov način života. Dok on objašnjava kako si ponekad dozvoli brzu hranu i slatkiše, ja se prisjećam one slanine od jutros, pitajući se da li da mu to uopće spomenem.

– A što je sa ženama u teretani i u tvom sportu? Podržavaš ih?
– Naravno. Bikini fitness i body fitness potpuno podržavam. Ipak, smatram da sve ima svoje granice. Ne volim kada žensko tijelo izgleda kao da je došlo do promjene spola. Nije prirodno, jednako kao što nije prirodno na plaži vidjeti muškarca sa sisama (ne onim bench press izrađenim prsima, nego baš sisama). No, tko voli – neka izvoli.

Dotakli smo se i dviju malo osjetljivijih tema, a to su stanje u Hrvatskoj i steroidi u sportu.

Loše. Stanje u regiji je loše. Ne što se tiče natjecanja i sportaša, jer mi imamo vrhunske bodybuildere. Problem je što se to tretira kao nešto što svatko može i što se često ne cijeni sav taj trud i rad koji je potreban za takvo tijelo. Stotine odricanja, suza, znoja, pa čak i po 3 treninga dnevno.

Što se steroida tiče, to je uvijek osjetljiva tema koja se prečesto izbjegava. Steroide je teško zabraniti i to je nešto što je stvar morala. Svaka osoba odlučuje sama hoće li poduzeti taj zadnji, najdrastičniji korak, oni koji se odluče za to morat će kad-tad snositi pravne i zdravstvene posljedice. Problem našeg sporta je taj što je vizualan, estetski. Ljudi kada to vide, automatski zaključuju da je to nešto neprirodno, neljudski i to povezuju sa raznim supstancama, a ne sa onime koliko je taj pojedinac uložio da bi došao do tog cilja. Jednako tako ne znaju i da je to sport u kojem je doping kontrola obavezna. Nažalost, toga će uvijek biti kao i mita i korupcije u politici.

Da li to rade svi? Ne. No, oni koji su na nedozvoljenim sredstvima kad tad će dolijati.

– Djeluje mi psihički naporno nositi se s tim. Kako se ti nosiš s negativnim kritikama? I tko ti je u svemu najveća podrška?
– Mama. Definitivno mama, u svemu. Što se tiče negativnih kritika, one me guraju još i više. Jer, ako se o tebi ne govori – kao da i ne postojiš.

Marko, bivši nogometaš (stoper, da – pogodili ste, kao i ja), svoje obrazovanje (Upravno pravo i Viša trenerska) nadograđuje raznim seminarima, a onda spremno dijeli savjete svima koji od njega zatraže pomoć. Trenutno čak objavljuje svoje treninge i prehranu na svojoj facebook stranici i time mnoge potiče da se pokrenu.
Kad smo već kod pokretanja..
– Nego, što mi radimo danas?
(Reci leđa. Reci ruke. Reci trbuh. Reci..)
– Noge.
(K vragu, ne noge! Jesi ti vidio koliko stepenica ima tamo? I dolje kroz onaj pothodnik nakon toga. I gore.) Osmijeh. Mišići. Proporcionalan rast.
Pokušala sam se tijekom treninga tu i tamo taktički izvući, postavljajući pokoje pitanje da Marku odvučem pažnju sa brojanja mojih ponavljanja. Ipak, nije se dao zbuniti i odradio je to strogo profesionalno, što je bilo za očekivati.

Taj njegov fokus bio je još jedan plus (za koji sam, između dva podrhtavanja mojih kvadricepsa, poželjela da je minus).
Trening nije trajao dugo, ali mojim se nogama činilo kao da je prošla čitava vječnost.
I baš kad sam pomislila kako je Marko ozbiljan, on mi je objasnio svoju filozofiju.

Pola sata ili sat, nebitno je koliko traje. Meni je trening kao sex. Ako je dobar – dobar je.

Dok smo se pred ulazom u svlačionicu pozdravljali, postavila sam mu još jedno pitanje.
– Kakav bi mi obrok savjetovao nakon ovog treninga?
– Klasika. Povrće, neko meso, eventualno riža. No sada, u svlačionici, neposredno nakon treninga, možeš popiti proteine, koji služe za oporavak mišića i nije loše pojesti pola banane.
– Pola banane?
– Pola banane.
– Pola? (pod pola misliš ne cijelu?)
– Da, pola.

Ok, zaključila sam. Nećeš priznati onu slaninu Marku. Kao što mu nećeš priznati ni drugu polovicu banane.
I nikada nećeš priznati koliko ti je vremena trebalo da siđeš niz one stepenice. I koliko da prođeš pothodnik.
Hah, a mogli smo raditi leđa.