Efikasnost intervalnog treninga

Intervalni trening uključuje ponavljane izvedbe visoko intenzivne aktivnosti isprekidane s periodima nisko intenzivne aktivnosti ili odmora. Razlikujemo dvije kategorije intervalnog treninga: aerobni i anaerobni intervali.
Često primjenjivani tip (i to aerobni oblik) intervalnog treninga je fartlek što bi u prijevodu sa švedskog jezika značilo „igra brzine“. Za fartlek je karakteristična izmjena određenih perioda trčanja različitom brzinom te hodanja.
Istraživanje koje se provodilo na “Nacionalnom Institutu za Fitness i Sport” u Tokyju ukazuje na efikasnost intervalnog treninga. Protokol se sastoji od izvođenja vježbi maksimalnim intenzitetom u trajanju od 20 sekundi nakon čega slijedi period odmora od 10 sekundi. Takav se ciklus ponavlja 8 puta. Nakon 8 tjedana provođenja ovakvog intervalnog treninga došlo je do povećanja anaerobnog kapaciteta za 28% te VO2max za 14% (Tabata i sur., 1996).
Prije samog provođenja ovakve visoko intenzivne aktivnosti preporučuje se internistički pregled subjekta. U slučaju postojećih zdravstvenih, kardiovaskularnih ili drugih poteškoća, intervalni trening ne bi se trebao izbjegavati, nego optimizirati. Čak i osobe s kardiovaskularnim bolestima mogu provoditi ovakav oblik treninga koji je potrebno podesiti prema tipu bolesti. Tako i istraživanje sa Sveučilišta u Montrealu pokazuje da je interval intenzivnog rada u trajanju od 15 sekundi optimalan za povećanje maksimalnog primitka kisika kod osoba s koronarnom bolešću (Guiraud i sur., 2010).
Intervalni trening može se optimizirati prema potrebama sporta i usmjeriti prema razvoju specifične i to brzinske izdržljivosti. Samo će takav oblik treninga efikasno razviti specifičnu izdržljivost. Nogomet ima pretežno anaerobne te aerobne zahtjeve i to prema energetskim procesima iz ATP/CP 60-80%, LA 20% te 0-10% iz O2 (Bompa, 1994). Prema Bangsbo (1994), ukupna prijeđena udaljenost vrhunskih igrača za vrijeme jedne utakmice iznosi 8 do 12 km, dok od toga 17% provedu stojeći, 40% hodajući, 35% u laganom trčanju, 8% u brzom trčanju te 0.6% u sprintu. Razlike postoje i prema poziciji igrača. Na temelju tih istraživanja u nogometu je intervalni trening efikasniji u razvoju specifične izdržljivosti od dugotrajne kontinuirane aktivnosti.
Intervalni se trening može uvrstiti i u trening usmjeren ka razvoju drugih sposobnosti, iako bi ga trebalo provoditi pri samom kraju treninga ako specifičnosti sporta ne zahtijevaju drukčije. Primjerice, u trening snage namjerava se uključiti intervalni trening koji je potrebno izvesti nakon primarne izvedbe da bismo efikasno mogli svladati opterećenja predviđena za razvoj snage. Osim primjene u sportu, metoda intervalnog treninga primjenjuje se s ciljem redukcije tjelesne mase pri čemu donosi bolje rezultate od kontinuiranog oblika (Tremblay i sur., 1994).
Tablica 1. Promjene razine hormona tijekom kratkotrajnog i dugotrajnog tjelesnog vježbanja (Galbo, 1986)
Hormon |
Kratkotrajna vježba |
Dugotrajna vježba |
Inzulin |
↔ ↑ |
↓ |
Glukagon |
↔ ↑ |
↑ |
A C T H |
↔ |
↑ |
Kortizol |
↔ |
↑ |
Hormon rasta |
↑ |
↑↑ |
Prolaktin |
↔ |
↑ |
Katekolamini |
↔ ↑ |
↑ |
LH i FSH |
↔ |
↔ |
Testosteron |
↔ |
↓ |
TSH |
↔ |
↑ |
Renin-angiotenzin |
↑ |
↑ |
Literatura:
- Bangsbo J.: Fitness training in football – a scientific approach, HO+Storm, Bagsvaerd, Denmark, 1994.
- Bompa T. O.: Theory and Methodology of Training. The Key to Athletic Performance, Kendall/Hunt, 1994.
- Galbo H.: The hormonal response to exercise, Diabetes / metabolism reviews, 1986.
- Guiraud T., Juneau M., Nigam A., Gayda M., Meyer P., Mekary S., Bosquet L.: Optimization of high intensity interval exercise in coronary heart disease, Eur J Appl Physiol, 2010.
- Tabata I., Nishimura K., Kouzaki M., et al.: Effects of moderate-intensity endurance and high-intensity intermittent training on anaerobic capacity and VO2max, Med Sci Sports Exerc, 1996.
- Tremblay A., Simoneau J.A., Bouchard C.: Impact of exercise intensity on body fatness and skeletal muscle metabolism, Metab. Clin. Exp., 1994.