Zašto se nakon treninga osjećamo bolje?

Koliko vam se puta dogodilo da vam se baš nikako ne ide na trening, da biste najradije ostali pod dekicom uz neku dobru seriju ili film, ali ste ipak odlučiti „prelomiti“ i uspjeli se natjerati na vježbanje? Moram priznati da se meni to zna dogoditi ne baš tako rijetko, posebno zimi ili u situacijama kada me alarm budi iz 20-minutnog „power napa“ za koji, budimo iskreni, u tom trenutku želim da traje još bar sat vremena. U takvim situacijama to malo zrno motivacije za treningom može izvući jedino prisjećanje na onaj čudesan osjećaj koji se pojavi nakon odrađenog treninga.

Vjerujem da svi znate kako, bez obzira u kojem raspoloženju došli na trening, uvijek, ali uvijek s treninga izađete bar malo bolje volje. Što se nalazi u pozadini te čarobne promjene?

Fiziološko-biokemijski mehanizmi

Treningom aktiviramo brojne mehanizme fiziološko-biokemijskog porijekla koji se nalaze u osnovi pozitivnog, moglo bi se čak reći i oslobađajućeg osjećaja koji nastupi nakon tjelovježbe. Ti mehanizmi podrazumijevaju podizanje razine neurotransmitera, odnosno hormona koji su zaslužni za dobro raspoloženje – serotonina i noradrenalina. Sigurno ste već čuli za vrlo popularan naziv „hormoni sreće“ koji se odavno koristi pri njihovom opisu. To ni ne čudi s obzirom na to da se upravo njihovo lučenje primarno veže uz brojna stanja i osjećaje koji generalno tvore dobro raspoloženje kao takvo. Tjelesna aktivnost poboljšava i ubrzava lučenje serotonina, pospješuje njegovu proizvodnju te povisuje razinu triptofana koji sudjeluje u njegovoj proizvodnji.

Osim toga, tjelesnom aktivnošću, a posebno aerobnim vježbanjem, izlučuju se veće količine neurotransmitera endorfina. Njegovo djelovanje najbolje se može opisati kao analgetičko i anksiolitičko. Endorfin u biti inhibira odgovor tijela na signal boli. Redovna tjelesna aktivnost može pozitivno utjecati na dugoročnu regulaciju proizvodnje, odnosno lučenja endorfina. Endorfin se oslobađa iz režnja hipofize i ulazi u krvotok te tako pozitivno djeluje na raspoloženje, ali može izazvati i stanje euforije. Osjećaj potaknut lučenjem endorfina sam je po sebi stimulirajući pa ni ne čudi da osobe koje redovito vježbaju sam taj osjećaj motivira za ponavljanje te aktivnosti i ustrajnost u vježbanju.

Osim regulacije hormona i neurotransmitera, tjelesna aktivnost podiže tjelesnu temperaturu i time utječe na poboljšanje raspoloženja.

Psihološki mehanizmi

Ne valja zanemariti ni važnost tjelesne aktivnosti u razvijanju samopouzdanja i samopoštovanja. Tjelesna aktivnost, odnosno planirano i programirano vježbanje podrazumijeva konstantan, veći ili manji napredak. Upravo svijest o napretku pruža osjećaj postignuća i pozitivno utječe na samopouzdanje i samopoštovanje. Tu je još i vrlo važna socijalna komponenta, posebno kod grupnog vježbanja i timskih sportova. Zadovoljstvo koje pruža interakcija s drugima nezanemariv je čimbenik dobrog raspoloženja i pozitivnog osjećaja koji nastane nakon treninga. Također, vježbanje je izvrsna distrakcija i, ako je umjerena u vremenskim i ostalim važnim aspektima, predstavlja proaktivan i pozitivan način nošenja sa stresom.

Percepcija osjećaja

Djelovanje svih navedenih mehanizama stvara dobro nam poznat osjećaj zadovoljstva nakon treninga. Kada nam je vježbanje već prešlo u naviku, naučeni smo i na činjenicu da ćemo se nakon treninga osjećati bolje. Već smo dovoljno puta ponovili obrazac pa smo dobro upoznati s reakcijom vlastitog tijela na trening, a samim tim ju možemo i percipirati. Čim možemo točno percipirati osjećaj koji će nastati nakon treninga, lakše ćemo se i pokrenuti, odnosno djelovat ćemo prema željenom cilju, a to je u ovom slučaju stvaranje ugodnog nam osjećaja.