Postoji li uistinu ovisnost o hrani?

Kada je 1960. godine danas svjetski poznat proizvođač čipsa Lay’s izašao sa sloganom: “Kladimo se da ne možete pojesti samo jedan!”, napravili su poprilično sigurnu okladu u svoju korist. Čips, uz pizzu, sladoled, pržene krumpiriće, čokoladu i kekse pripada u sam vrh hrane koju smatramo “ovisničkom”. Danas znamo da određene komponente takve hrane, poput visokog udjela šećera i niskog udjela vlakana potiču centar u mozgu za užitak zbog čega im je teško odoljeti. Njihova je primarna namjena zadovoljenje kratkoročnog poriva mameći nas dobrim okusom te lakom i brzom konzumacijom. Međutim, korištenje termina ‘ovisnost’ ima svoju težinu i značenje. Stoga se moramo zapitati postoji li uistinu ovisnost o hrani i što točno mislimo pod tim terminom? Riječ je o prilično kontroverznom pitanju za većinu istraživača.

Ovisnost ili “ovisnost” o hrani

Kako ističe Chevese Turner, strateški direktor Američke udruge za poremećaje u prehrani, ovisnost o prehrani i dalje nije medicinski dijagnosticirana i priznata. Za razliku od alkoholizma i ovisnosti o drogama, termin ovisnost o hrani se ne nalazi u stručnoj literaturi o mentalnim poremećajima. S druge strane postoji veliki broj istraživača koji na temelju vlastitih istraživanja smatraju da koncept ovisnost ima svrhu.

Činjenica je da je riječ o ozbiljnom problemu. Na internetu možete pronaći na stotine različitih programa koji liječe poremećaje u prehrani slično programu Anonimnih alkoholičara. Iako još nije univerzalno priznata u svijetu medicine, postoje liječnici i znanstvenici koji su se uhvatili u koštac s problemom. No, za razliku od ranije spomenutih ovisnosti, tretman za ovisnost u prehrani može biti opasna stvar. Naime, stručnjaci smatraju da bi pristup u kojem bi “ovisnicima” bila zabranjena određena hrana doveo do pojavljivanja poremećaja u prehrani.

Također, mnogi simptomi su i dalje pod velikim upitnikom poput prejedanja u privatnosti ili manjka samopouzdanja izazvanog nezadovoljstvom vlastitim izgledom. Možemo zamisliti polovicu populacije kako na pitanje o oba simptoma odgovara afirmativno, pa čak i osobe bez problema s težinom. Nažalost, danas možemo reći da živimo u određenoj kulturi u kojoj se osobe s viškom kilograma degradira i osuđuje zbog nezdravog načina života i prehrane. Nije svaka pretila osoba ovisna o hrani niti se svatko mora hraniti na određeni način ne bi li zadovoljio nečije subjektivne kriterije estetike. No, neki od spomenutih simptoma su itekako legitimni i morate ih shvatiti ozbiljno ako ste ih iskusili. U tu skupinu spada povraćanje, uzimanje laksativa, diuretika i pretjerivanje s treningom nakon perioda obilnog prejedanja. Naravno, ne treba odmah prerano donositi zaključke jer mnogi od spomenutih simptoma upućuju na poremećaje u prehrani, a ne ovisnost o hrani.

Ovisnost ≠ poremećaji u prehrani

Poremećaj koji najviše graniči s ovisnošću o hrani je poremećaj prejedanja ili BED (binge eating disorder). Međutim, i tu se treba podvući crta u odnosu na ovisnost o hrani jer ovisnost podrazumijeva uživanje u hrani koja pruža efuorično zadovoljstvo i lučenje dopamina na isti način na koji to radi alkohol, droga, shopping ili kockanje. Iako osobe s BED-om uživaju u prejedanju, samo prejedanje je jedan dio cjelokupnog psihološkog profila osobe s poremećajem stoga je i liječenje kompleksno. Tako ćemo naići na slučajeve restriktivnog ponašanja poput pretreniranosti i gladovanja te depresivnog i promjenjivog raspoloženja koje graniči s mentalnim poremećajima.

Iako se tretman za ovisnost o hrani svodi na izbjegavanje šećera, kruha i masne hrane, potreban je puno individualniji i involviraniji pristup. Cilj liječenja je zagrebati ispod površine i pronaći prave uzročnike takvog ponašanja koji će dovesti do smanjenja destruktivnog ponašanja poput uskraćivanja hrane ili prejedanja. Prihvaćanje svog tijela i samog sebe je najbitniji ključ liječenja ovog poremećaja. Ipak, u definiranju pojma “ovisnosti o hrani” se i dalje potiče restriktivno ponašanje, što nije odgovarajući pristup problemu zbog čega postoji strah da cijeli taj koncept nanosi više štete nego koristi. Naime, iako su neke namirnice odličnog okusa i “ovisničke”, one nisu i ne bi smjele to biti u punom smislu riječi.

Je li ovo dobar pristup problemu?

Poanta nije zabranjivanje niti poticanje jednog načina života kao isključivog i jedinog pravog puta. Zdrava i uravnotežena prehrana nije mučenje, odvajanje samog sebe od svega što je nezdravo ili netolerancija prema ljudima koji ne žive isto poput nas. Svrha takve percepcije prehrane je u donošenju odluka koje ćete vi sami smatrati racionalnim i logičnim, nipošto kao nešto što vam je nametnuto. Poanta je izbjegavanje određene hrane, odnosno odolijevanje iskušenju jer vi to tako želite i osjećate se sretnim i ispunjenim zbog toga.