Sunčanina transformacija u 50-oj: Prvi trening

Prvi trening u teretani. Nisam odustala od termina iako me nešto zaštekalo u gornjem dijelu leđa. Treneru sam prije javila koje vježbe su mi preporučili fizioterapeuti. Došla sam s neopisivim entuzijazmom, spremna dati sve od sebe koliko sam mogla u tadašnjem stanju i s motom u glavi, hoću natrag svoje tijelo.

Osjećala sam se još uvijek poluinvalidno četiri mjeseca nakon artroskopije. Čudan je taj naš mozak i to koliko dugo osjećamo strah od normalnog korištenja ozlijeđenog dijela tijela i kako brzo zaboravimo koristiti ga na uobičajeni način. Dok sam hodala morala sam razmišljati o tome da lijevom nogom koračam na isti način kao i desnom i stalno sam pazila da ne stanem krivo na nogu. Naravno, što sam više pazila, to mi se češće događalo da napravim krivi pokret.

Iako sam zagovornica korištenja mozga u svakodnevnom životu jer stvarno ne volim kad moram bilo što odraditi s ljudima koji kao da su ga ostavili doma u vitrini i koriste ga samo u specijalnim prilikama kao i naslijeđeni servis od bake, ponekad ga je bolje ne koristiti. Kod hodanja je bolje pustiti tijelo da radi samo (naučili ste hodati oko prve godine života i tijelo to nije zaboravilo, a da ste onda pretjerano razmišljali o tome kako se hoda, vjerojatno bi još puzali), a mozak na primjer zabaviti pričanjem s nekim, i gle čuda, hodaš normalno.

Ajmo se vratiti na trening dok nisam odlutala  na neke sasvim drugačije teme.

Kako je izgledao prvi trening

Cijelo vrijeme treninga trener mi je mjerio puls. Od početnog zagrijavanja – trbušnjaci, leđnjaci, plankovi, vožnja bicikla bržim i sporijim tempom, preko vježbi s bučicama za ruke i ramena, vježbi na lat mašini, vježbi za prsa, do čučnjeva uz pomoć pilates lopte.

Iako sam mislila da sam totalno zakržljala i da nemam nimalo kondicije i da mi je puls otišao u neslućene visine, ugodno sam se iznenadila kad mi je trener rekao da uopće nisam u tako lošoj kondiciji.

Mišići su definitivno bili u uspavanom stanju, pola sata nakon treninga osjećala sam svaki mišić u tijelu. Volim osjetiti da imam mišiće, osjećam se živom kad sam svjesna postojanja vlastitog tijela u prostoru.

U početku sam krenula s dva treninga tjedno, predobro se poznajem da ne bih znala da bi pokušaj prebrzog mijenjanja životnih navika završio neuspjehom. Ne volim si natovariti na vrat previše obaveza u danu, ne podnosim samu riječ multitasking, a kamoli ga primjenjivati i ne volim si na brzinu organizirati život. Mislim, mogu ja sve to, ali izbjegavam ako baš nije nužno potrebno. Kad bi netko nešto hitno, i to još s uskličnicima, nevjerojatno uživam u tome da to dobije u roku, ali najkasnije što može jer u životu i tako postoji samo jedna hitna situacija, spašavanje nečijeg života, sve ostale hitnoće su izmišljene. Volim onu dalmatinsku izreku, vrag odnija prišu. Uostalom, planiram živjeti 120 godina, kud bi mi se trebalo žuriti?

Nakon samo dva tjedna i četiri treninga, osjećala sam se napokon normalno, nije me mučilo koljeno, izdavila sam sve oko sebe pričajući o tome kako se dobro osjećam, a onda sam otišla na ranije dogovorenu injekciju hijaluronske kiseline da malo podmažem desno koljeno koje je ispuštalo čudne zvukove. Tako sam se dobro osjećala da sam skoro otkazala termin, ali sam ipak otišla. Toliko mi je bio neugodan osjećaj ulaska tekućine u koljeno da sam zgrčila nogu vjerojatno najjače što sam mogla i time si priuštila par mjeseci bolova i problema zbog upaljenih tetiva. Naravno da sam odustala od ostalih termina, ali nisam odustala od treninga.

Tijelo se prešaltalo u jednom danu  i sad sam lijevu nogu koju sam mjesecima pošteđivala zbog ozljede i  operacije počela jače opterećivati, a desnu štedjeti, eto što mozak radi.

Uspjela – nisam odustala

Hladni oblozi nakon svakog treninga, protuupalni gelovi i tablete, elastični zavoj na treningu, ali ovaj put nisam odustajala kao nekad kad bih čim bi me nešto zaboljelo odustala od bilo kakve aktivnosti. Ako tome pridodamo da sam s treniranjem krenula u jesen, da je nakon jeseni uobičajeno došla zima, a ja sam osoba koja bi zimu najradije prespavala, a ne izlazila van u hladne maglovite večeri, nije ni meni baš jasno kako nisam odustala. Vjerojatno je pomoglo i to što treniram s trenerom pa ne bi imalo smisla da nekog stalno nazivaš i govoriš, čuj, danas ne bih došla jer pada kiša, snijeg, vani je minus pet… pa mi se baš i ne izlazi. Uz to, i ona misao vodilja, hoću natrag svoje tijelo, je odradila svoje, jer…

Obrisi tog tijela su se počeli pojavljivati, nakon malo više od dva mjeseca odjednom se  opet ukazuje triceps koji je u skladu sa svojim nazivom i ne vijoriš zastavicama, kombinacija prehrane i treninga i odjednom imaš kilažu koju si zadnji put imala prije šest godina kad te primila kriza četrdesetih u stilu gdje si bio – nigdje, što si radio – ništa i neću valjda tako do kraja života, i kad si u tri mjeseca nabila sedam ‘kila’ jedući sva sranja koja prije nisi. Struk se vratio na prijašnju mjeru i uži je deset centimetara, ajme, imaš i pločice na trbuhu!

Kad ti jutarnji pogled u ogledalo popravi početak radnog tjedna, naravno da nakon toga više ne možeš odustati od treninga pa makar i sjekire padale vani.

Prethodne Sunčanine članke pročitajte na sljedećem linku.