Inzulin i krvni šećer – prvi dio

Nedavno sam primio hrpu pitanja o dobrobiti i lošim učincima inzulina pa sam odlučio malo raspraviti na tu temu jednom zauvijek (na žalost, većina onoga što ćete pročitati ne odnosi se na dijabetičare).

Lučenje inzulina je odgovor tijela na hranu koju pojedemo. Kontroliranje lučenja inzulina je moguće do jednog određenog nivoa. Ne možemo odabrati visoku ili nisku razinu inzulina u tijelu, ali ju možemo poprilično kontrolirati onime što jedemo. Period kada pojedmo neki brzi ugljikohidrat kao što je dekstroza i period bez hrane imat će različite odzive na razine inzulina u našem tijelu. Ali, nemojmo srljati i misliti da sve znamo, dozvolite mi da vam pojasnim kako to sve funkcionira. Past ćete na stražnjicu!

Brzi vs. spori ugljikohidrati

Kao što već vjerojatno znate, ugljikohidrati su u stvari šećeri. Za eksperiment, odrežite šnitu kruha i žvačite ju neko vrijeme. Primjetit ćete kako se slatkoća u vašim ustima povećava jer već sam enzim ptijalin iz sline razgrađuje škrob na jednostavnije jedinice. što duže žvačete taj se proces sve više povećava, tj. škrob se sve više razgrađuje, a posljedica je povećana slatkoća u samim ustima.  Na isti način se stvari odvijaju i u trbuhu. Razlika između brzih i sporih ugljikohidrata (ili jednostavnih i kompleksnih) je upravo u broju strukturnih jedinica, tj. broju šećera koji ih izgrađuju.

Zamislite da pojedete ogromnu količinu glukoze. U vašem trbuhu se zapravo i nema što za probaviti pa sva količina završava u krvotoku, što je zapravo i zadatak svake hrane, ali u ovom slučaju ta količina biva poslana u krvotok u isto vrijeme što rezultira OGROMNIM i naglim porastom krvnog šećera. Kompleksni se ugljikohidrati, s druge strane, ponašaju potpuno drugačije. Oni se moraju razgraditi i ulaze u krvotok postupno što ujedno i rezultira ujednačenijim krvnim šećerom.

Inzulinski spas

Vrlo se vjerojatno pitate koja je velika frka u tome koliko brzo pojedini ugljikohidrati ulaze u krvotok? Generalno gledano, svaka velika promjena koja uključuje naše tijelo je loša. Ni ovo nije nikakva iznimka. Visok krvni šećer iziskuje velike napore za tijelo (oči su jedno od takvih područja – dijabetičari vrlo često imaju problema s vidom jednostavno zato što njihov sustav regulacije krvnog šećera ne radi pravilno). Zahvaljujući godinama evolucije, tijelo je uspjelo razviti prvu i zadnju liniju obrane protiv visokog krvnog šećera – razvilo je inzulin.

Inzulin je vrlo efikasan „momčić“ koji djeluje tako da rapidno snižava krvni šećer štiteći tijelo. Loša vijest je da je ipak malo preambiciozan što se tiče toga jer vrlo često snižava razinu šećera ispod one koja je bila prije unosa hrane. Sada, ako ste bili umorni i imali nizak krvni šećer jer prije toga dugo niste jeli, što mislite kako ćete završiti pola sata nakon što “slistite” neku čokoladicu, kada Mr. Inzulin obavi svoje? Slobodno možete pozdraviti poslijepodnevno spavanje jer je to upravo ono što će vaše tijelo tražiti.

Princip rada

Inzulin praktički prisiljava mišiće na hranjenje viškom šećera što oni zapravo ne vole. Količina šećera koju će mišići „pustiti“ u svoje stanice ovisi o razini inzulina koja je izlučena što je zapravo određeno receptorima inzulina koji se nalaze upravo u mišićima. Shvatite to kao jednog frajera koji sluša kako snažno Mr. Inzulin kuca na vrata, a po tom zvuku on upravo odlučuje koliko će širom otvoriti ta vrata. Još jedna osobina inzulina je visoko anaboličko djelovanje – on je dobar prijatelj i saveznik ako ste ektomorf i pokušavate dobiti na mišićnoj masi, ali samo vas molim, nemojte se držati ishrane koja je 100% šećer!

Loša je vijest da on automatski zatvara dovod energije iz masnih stanica. Takvo stanje zadržava neko vrijeme dok u stvari popunjava masne zalihe! Logika koja se krije iza ovoga je poprilično jednostavna. Ako se sjetimo zašto se inzulin uopće i aktivirao, s velikom dozom šećera u krvi tijelo dolazi do pretpostavke da ga bombardiramo ogromnim količinama hrane koje ne može pohraniti na pravo mjesto. Ne može sve otići u mišiće! Jedan dio te hrane koja se unese postaje višak energije koju tijelo sprema upravo u masne naslage. Sada kada ovo znate, sigurno želite znati koji bi trebao biti scenarij da se masne naslage počnu trošiti?

Što tijelo radi?

Dakle, što je veći šećerni udar, to će se više inzulina izlučiti kako bi vas zaštitio. Inzulin „hvata“ sav šećer i dovodi ga do mišića (koji ga baš i ne vole), gasi prekidač za trošenje masnih naslaga i pali prekidač za pohranu masnih naslaga.

Inzulin se klasificira po trajanju svoje akcije.

Kako je vaše tijelo mislilo da ga bombardirate ogromnom količinom hrane za koju se ispostavilo da je obična čokoladica, ne postoji višak kojim treba rukovati pa nakon početnog šećernog udara, ostanete praznog trbuha s još manjom razinom krvnog šećera. U normalnim bi okolnostima tijelo to kompenziralo trošenjem masnih naslaga, ALI? Kako se Mr. Inzulin pobrinuo da ugasi taj prekidač, koji izvor energije je tijelu još preostao? Protein. Točnije – mišićni protein. Ako ste jedan od onih koji to nije znao, volio bih vidjeti vaš izraz lica kada ste pročitali zadnju rečenicu.

Mišićni proteini mogu biti iskorišteni kao gorivo u hitnom slučaju. Takvo je stanje stanje gladovanja i izgladnjivanja. Tijelo se prvo želi riješiti tkiva koje troši kalorije 0-24, što nas dovodi do mišića koji su tijelu „neekonomični“ gledano iz kalorijske perspektive (Sigurno ste vrlo često dobili malo ekstra mišićne mase pa si odlučili dozvoliti jedan slasni i masni hamburger koji namjeravate potrošiti aerobnim radom u nadolazećem tjednu. Ne želim pametovati, ali sigurno pretpostavljate što će tijelo prije potrošiti.). Možda se čini paradoksnim što tijelo misli da gladuje u isto vrijeme kada i gasi prekidač za korištenje energije iz masnih stanica zbog pretpostavke o velikoj količini hrane, ali to je stvarno tako i ne možete ništa učiniti protiv toga. Vidite? Rekao sam vam da ćete pasti na stražnjicu! U sljedećem ćemo dijelu ćemo razgovarati o tome kako pospješiti ovaj proces i kako se to sve odnosi na maksimaliziranje dobrobiti kreatina.