U bilo kojem sportu ozljede su sastavni dio treniranja, natjecanja pa i života uopće. Kako treniramo tijelo da postane jače i otpornije na svakodnevne izazove, često to radimo gurajući ga do samih granica izdržljivosti. A kad si stalno na rubu, nekad moraš završiti i s krive strane.

Kako ćemo se postaviti u tom trenutku govori mnogo o nama i definirat će nas kao ljude kroz život. Jer ozljeda u sportu je ista stvar kao i svaka druga prepreka u životu. Ili je preskočiš, ili je zaobiđeš ili se vratiš i odustaneš. Sve troje je moguće, neki izbori su lakši, neki teži, ali svi su mogući.

U bodybuildingu i powerliftingu to ne mora biti kraj. Jednostavno nam treba pozitivan “mindset” i moramo pretvoriti minus u plus.

Primjer: u prvim pripremama ikad za binu slomio sam palac. Dakle zgibovi, bench, bučice, bilo kakav trening gornjeg dijela tijela bio je nemoguć. Zagipsana cijela šaka i podlaktica. Pet mjeseci prije natjecanja. Bio sam u nekoj poludepresiji 2 dana, jer sam uložio puno vremena i truda do te točke, a drugo jer sam sam skrivio to s nevjerojatnom glupošću.

Kako se nositi s ozljedama?

Odlučio sam izvući najviše što mogu iz toga – ok, što mogu raditi? Noge. Super, imat ću i dalje 6 treninga tjedno samo što će svaki trening biti trening nogu. Nisam nikad čuo za nekog na bini da kažu – ima prejake noge. Čučnjevi, iskoraci, legpress, ekstenzije, fleksije…. svaki dan. I na kraju sve je ispalo super, a čučanj mi se pojačao za nekih 50%.

Evo, prošli vikend na svjetskom prvenstvu u powerliftingu, prijatelj i trening partner otvara čučanj s 320 kg i pukne mu kvadriceps. Sve pripreme, sav trud, titula svjetskog prvaka koju bi nedvojbeno osvojio, sve je bilo uzalud. Ili?

Dva dana kasnije radi trening čučnja s praznom šipkom. Sve od nule, sve ispočetka.

Ozljede su tu i ozljeda će biti uvijek. Naučiti se mentalno nositi s njima i ne odustati – to je najbitnija stvar. Nitko nas ne tjera na ovo, nitko nam ne drži pištolj na glavi i kaže ti moraš to. Možemo odustati u svakom trenutku. Naš je izbor ostati doma i gledati film jer nas boli ili otići se bar razgibati, stisnuti zube, odraditi ono što se mora odraditi pa i pod cijenu da se ostatak dana ležimo kod kuće u bolovima. Ovi sportovi su jedni od najtežih na svijetu i odrađivati ih mogu samo najjači fizički i mentalno.

Kad ti se prvi puta dogodi nešto što će te navesti da pomisliš na odustajanje – nakon toga ćeš sam/sama sebi odgovoriti na pitanje “Imam li ja ono što je potrebno za ovaj sport?” Ma ne za ovaj sport – za život.

Jer jednom kad odustaneš to će se pretvoriti u naviku, goru od pušenja, goru od droge, alkohola. Odustajanje je najgora navika koju možemo usvojiti.